Šijavica s Isusom

Policijski službenici Policijske postaje Vodice proveli su kriminalističko istraživanje nad četrdesetsedmogodišnjom ženom zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela teške krađe, javlja Policijska uprava šibensko-kninska. Sumnja se da je osumnjičena 11. lipnja u poslijepodnevnim satima u Tribunju, s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi, ušla u unutrašnjost crkve Velike Gospe u Tribunju, te iz košarice za milodare otuđila novac. Nakon provedenog kriminalističkog istraživanja osumnjičena je predana pritvorskom nadzorniku Policijske uprave šibensko-kninske, a kaznena prijava dostavljena je nadležnom Državnom odvjetništvu u Šibeniku, priopćila je policija.

Bezvezna kratka vijest iz Vodica - pod raznim varijacijama naslova "Uhićena besramna kradljivica koja je krala milodare" - objavljena je samo dan nakon što je Župa Velike Gospe na svojoj Facebook objavila snimku nadzorne kamere, na kojoj se, stvarno, lijepo vidi kako se gospođa nekoliko puta obazire oko sebe i pruža ruku prema košarici postavljenoj na povišenu policu pod kipom svetog Ante, prstima istražuje po njoj, ne vidimo što, nakon čega - što bi se reklo policijskim rječnikom - napušta objekt.

U vezi s čim imam nekoliko teoloških dvoumica i nedoumica.

Prvo pitanje, što će u tribunjskoj Crkvi Velike Gospe nadzorne kamere, obzirom da je riječ o eksteritorijalnom veleposlanstvu i privatnoj rezidenciji Svemogućeg i Svevidećeg, i da je sve ionako dio Njegovog Plana - "Bog u Tribunju ima svoj plan", prije koji mjesec u novinama je objasnio upravo tribunjski župnik don Ante Vrcić - djetinje je i glupo, pa ćemo ga preskočiti.

Recimo čak da je glupo i drugo pitanje - kako znamo da je "besramna kradljivica" uopće išta ukrala? Odnosno, da preformuliram: kako znamo da u košaricu za milodare nije zapravo nešto - stavila? Koliko se razumijem u ljudsku motoriku, čovjek nešto iz nečega vadi istim pokretom kojim nešto u nešto stavlja. Ali dobro: prstima je, kako rekoh, nešto po njoj istraživala, pa ako i ne vidimo što, recimo da se ipak ponešto vjerojatnijim čini kako je uzimala nego davala.

Ako je stoga to pitanje glupo, a složili smo se da jest, onda je glupo i treće: kako znamo da je "besramna kradljivica" uopće išta ukrala? Dobro, sad kad pogledam, pitanje je isto kao i prethodno, ali preformulacija je mrvu drugačija: kako, naime, znamo da je u košarici za milodare ičega uopće - bilo? "Besramna kradljivica", podsjećam, prstima zaista jest istraživala po košarici za milodare, ali na snimci se - podsjećam i na to - ne vidi točno što. Ne vidi se, zapravo, ništa: iz snimke nadzorne kamere ne može se zaključiti da je u košarici bilo novca. Kada, naime, "besramna kradljivica" prilazi košarici za milodare, ona izgleda jednako prazna kao i kad je "besramna kradljivica" napustila objekt.

Ali dobro, pretpostavimo za potrebe optužnice da je u košaricu za milodare zaista nečega bilo. To bi, naime, vodilo četvrtom glupom pitanju: ako je unutra bilo para, koliko ga je moglo biti? Podsjećam, košarica na snimci djeluje prazna. Koliko je dakle u njoj moglo biti novaca? Euro, dva? Tri eura? Cijelih pet? "Teška krađa"?! Hoćete mi zaista reći da se u Republici Hrvatskoj, zemlji u kojoj se čak i milodari u jebenom skijaškom savezu broje u desetinama milijuna eura, "teškom krađom" kvalificira izvlačenje par eura iz crkvene lemozine? Nakon čega nije glupo šesto pitanje - kako se onda kvalificira krađa četrdeset milijuna eura? - već je glupo sedmo: što je onda po hrvatskom zakonu "laka krađa"?

Ne, ovaj put nema "ali dobro", ima samo osmo glupo pitanje: mene, naime, zaista zanima koliko je "besramna kradljivica" ukrala crkvi? Ili, da i to pitanje mrvu preformuliram, koliku štetu je prijavila župa Velike Gospe u Tribunju? Može i ovako: što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo - sad ste i vi shvatili - najgluplje od sviju glupih pitanja.

E, sad može "ali dobro": ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je "besramna kradljivica" s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura. Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje - pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare?

Ili, da preformuliram: pa što?

Tu stvar meni je, naime, prije šezdesetak godina objasnio ujak, dobri barba Ivo, naš obiteljski intelektualac, filozof i pjesnik. U to vrijeme živjeli smo na Marjanu, iznad Kašjuna, u maloj jednoj vlažnoj podstanarskoj kućici iza Bambine glavice, a prvi susjedi bili su nam drug Tito, čija je vila bila dolje ispod ceste, i Gospa od sedam žalosti, čija se mala kućica, manja čak i od naše, nalazila na obodu marjanske šume iza našeg dvorišta. Kroz rasušena, klimava drvena vrata Gospine kućice pobožni su Splićani, eto, našoj susjedi oduvijek ubacivali skromne milodare u sitnim novčanicama i još sitnijim kovanicama, koje je moj ujak onda pomoću komada žice skupljao s poda crkvice i spretno izvlačio vani, da s tako ostvarenom imovinskom koristi od dinar-dva u nekoj splitskoj gostionici popije svoju čuvenu polulitarsku bevandu dva u tri.

To je sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo: poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba.

Nakon čega bi išlo predavanje o Evanđelju po Luki i priča o dobrom Samarićaninu (10:29-37): nije li i taj milosrdni namjernik onog opljačkanog putnika iz Jeruzalema odveo u gostionicu, pa gazdi dao dva denara da nesretnika dobro nahrani i napoji? Tako je, eto - završio bi moj mudri ujak svoju poučnu priču plaćajući gazdi bevandu - i naša susjeda, dobra Nazarećanka, ovom gostioničaru dala dva dinara.

Hoću reći, milodar je u našim crkvama - dovoljno je u Google ukucati "ukrao milodar" - oduvijek služio tim, kako se ono po novome zovu, da: potrebitima. Nepravedno se stoga to zove već i krađom, a kamoli "teškom krađom". Svog barbu teologa imao je, recimo, i jedan moj dobri prijatelj, čiji se stric redovno posluživao novcem iz lemozine, i to Isusu Kristu pred očima - u njihovoj seoskoj crkvici košarica s milodarom bila je, naime, postavljena pod Spasiteljev gipsani kip - ali ga nikad nije ukrao: on je, kako je objasnio svom nećaku, s Isukrstom igrao - šijavicu. Rečeni je Isukrst, naime, samo mirno stajao i poput kakvog blefera početnika pokeraškog lica, kao da protivnika božeprosti blagoslivlja, prstima stalno pokazivao dva punta, pa ga je stric uvijek i svaki put - "kvatro, činkve, šija, moja!" - uredno dobijao. Molim lijepo, sve pošteno.

Istina, moj prijatelj, iskreni vjernik, tvrdio je da Isus stricu zapravo cijelo vrijeme pušta. I nije da nema teološkog smisla. Caru carevo, Bogu božje, a ujacima i stričevima što ostane. Nitko, uostalom - primijetite tu stvar - nije ostao uskraćen, nikome ništa u računici nije nedostajalo, nitko nikad nije zabilježio tu, kako se zove, protupravno ostvarenu imovinsku štetu. Toga, braćo i sestre, u teološkoj ekonomiji nije bilo dok u crkve nisu uveli nadzorne kamere.

I kao što je Isuskrst puštao prijateljevu stricu, a Gospa od sedam žalosti mom ujaku, tako je i Velika Gospa pustila onoj "besramnoj kradljivici" iz Tribunja. Čega bi se, uostalom, gospođa trebala sramiti? Siromaštva? Ili samo iste one obične male ljudske slabosti kakve su Gospa i njen Sin, u ono davno vrijeme prije video-nadzora, opraštale našim ujacima i stričevima? Bilo bi, recimo, jako zanimljivo vidjeti kako bi današnje katoličko Državno odvjetništvo - gledajući snimku nadzorne kamere na kojoj prijateljev stric u crkvi maše rukom pred gipsanim kipom - dokazalo da Isuskrst, koji može hodati po vodi i iscjeljivati mrtve, ne može igrati šijavicu.

A pogotovo dati nesretniku dva denara za bevandu u gostionici.

Najzad, na što je rečena gospođa potrošila Gospin milodar, to je samo između nje i Nje, i nije na nama da sudimo. A naročito nije na Policijskoj upravi šibensko-kninskoj i Državnom odvjetništvu u Šibeniku.

Bog u Tribunju - pitajte don Antu ako ne vjerujete meni - ima svoj financijski plan.